PORODIČNI ZAKON: Vršenje roditeljskog prava

Rođenjem deteta uspostavlja se roditeljsko pravo koje podrazumeva pravo i dužnost roditelja da se brinu o detetu, da štite njegovu ličnost i da delaju u njegovom najboljem interesu, budući da dete do određenog uzrasta (18. godine života kada stiče potpunu poslovnu sposobnost) nije u stanju da se samostalno brine o sebi. U tom pogledu, roditelji predstavljaju najvažnije osobe tokom odrastanja deteta koje mu pomažu da se pravilno i potpuno razvije u odraslu jedinku društva.

Pojam i sadržina roditeljskog prava

Porodični zakon ("Sl. glasnik RS", br. 18/2005, 72/2011 - dr. zakon i 6/2015) u čl. 7, st. 1-3 predviđa da roditeljsko pravo pripada majci i ocu zajedno, da su oni ravnopravni u vršenju roditeljskog prava, te izričito zabranjuje njegovu zloupotrebu.

Roditeljsko pravo je izvedeno iz dužnosti roditelja i postoji samo u meri koja je potrebna za zaštitu ličnosti, prava i interesa deteta i podrazumeva: čuvanje, podizanje, vaspitavanje, obrazovanje, zastupanje, izdržavanje i upravljanje imovinom deteta (čl. 68).

Roditelji imaju pravo i dužnost da čuvaju i podižu dete tako što će se brinuti o njegovom životu i zdravlju, da sa detetom razvijaju odnos zasnovan na ljubavi, poverenju i uzajamnom poštovanju, da zastupaju dete u svim pravnim poslovima i postupcima izvan granica njegove poslovne i procesne sposobnosti, imaju dužnost da detetu obezbede osnovno školovanje (koje je po zakonu obavezno), a o daljem obrazovanju dužni su da se staraju u skladu sa svojim mogućnostima, kao i da ga izdržavaju i upravljanju njegovom imovinom (čl. 69-74).

Roditelji su dužni da se u svim postupcima koje preduzimaju prema detetu i u ime deteta rukovode vrhovnim principom porodičnog prava - najboljim interesom deteta, jer bi preduzimanje radnji suprotno ovom principu imalo za posledicu vršenje (preventivnog ili korektivnog) nadzora od strane organa starateljstva (centra za socijalni rad) nad roditeljima u pogledu vršenja roditeljskog prava i eventualno pokretanje sudskih postupaka (npr. za delimično ili potpuno lišenje roditeljskog prava) protiv jednog ili oba roditelja.

Oblici vršenja roditeljskog prava

Razlikujemo dva vida vršenja roditeljskog prava - zajedničko i samostalno.

Roditelji zajednički vrše roditeljsko pravo:

• kada žive zajedno ili
• kada ne žive zajedno, a postigli su sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava koji je sud usvojio procenivši da je u najboljem interesu deteta (čl. 75).

Kada supružnici podnesu zajednički predlog za sporazumni razvod braka, sastavni deo tog predloga jeste sporazum o vršenju roditeljskog prava kada oni mogu da se dogovore da će roditeljsko pravo zajednički vršiti tako što će dete npr. jedne nedelje da provodi kod oca, a druge nedelje kod majke, uz obavezno određivanje prebivališta deteta. Takav sporazum će sud usvojiti ukoliko proceni da je isti u najboljem interesu deteta.

 Jedan roditelj samostalno vrši roditeljsko pravo:

• kada roditelji ne žive zajedno, a postigli su sporazum o samostalnom vršenju roditeljskog prava koji je sud usvojio procenivši da je u najboljem interesu deteta,
• kada je drugi roditelj nepoznat, preminuo ili kada je potpuno lišen roditeljskog prava ili poslovne sposobnosti,
• po odluci suda kada roditelji nisu postigli sporazum o vršenju roditeljskog prava ili su postigli sporazum, ali je sud našao da isti nije u najboljem interesu deteta ili
• kada jedan roditelj živi sa detetom, a sud još nije doneo odluku o vršenju roditeljskog prava (čl. 77).

Drugi, roditelj koji ne živi sa detetom jeste roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo koji, takođe, ima pravo i obavezu da učestvuje u detetovom životu, pa mu po zakonu pripada:

• pravo da održava lične odnose sa detetom,
• pravo da, zajedno sa drugim, roditeljem koji vrši roditeljsko pravo, zajednički i sporazumno odlučuje o pitanjima koja bitno utiču na život deteta,
• obaveza da izdržava dete.

Pitanjima koja bitno utiču na život deteta naročito se smatraju: obrazovanje, promena prebivališta deteta, preduzimanje većih medicinskih zahvata nad detetom i raspolaganje imovinom deteta velike vrednosti. Neretko se događa da roditelji ne mogu da postignu dogovor u pogledu nekog od nabrojanih pitanja (npr. drugi roditelj ne želi da da saglasnost za promenu prebivališta deteta), te u tom slučaju roditelj koji vrši roditeljsko pravo vrlo često pokreće sudski postupak (npr. za delimično lišenje roditeljskog prava roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo u pogledu davanja saglasnosti za konkretno pitanje) kako bi na taj način rešio spornu situaciju.

Postupak za vršenje roditeljskog prava

Vršenje roditeljskog prava je pitanje koje se u najvećem broju slučajeva rešava prilikom brakorazvodnog postupka iniciranog bilo po predlogu stranaka (supružnika) bilo po tužbi jednog od njih, pa tako, zajedničko vršenje roditeljskog prava sud može odrediti samo kada su supružnici inicirali razvod braka predlogom i postigli sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava koji je, po oceni suda, u najboljem interesu deteta.

U nedostatku sporazuma ili ukoliko sporazum roditelja o vršenju roditeljskog prava nije u najboljem interesu deteta, sud može doneti jedino odluku o poveravanju deteta na samostalno vršenje roditeljskog prava jednom od roditelja. U oba slučaja sud donosi presudu.

Budući da nije dozvoljeno donošenje delimične presude, sud je dužan da u brakorazvodnom postupku uvek kada supružnici imaju zajedničko maloletno dete/decu odluči i o vršenju roditeljskog prava, odredi model viđanja deteta sa roditeljem koji ne vrši roditeljsko pravo i visinu doprinosa koju je taj roditelj dužan da plaća na ime izdržavanja deteta.

Obaveza suda je da, pre nego što donese odluku o vršenju roditeljskog prava, pribavi nalaz i stručno mišljenje organa starateljstva (centra za socijalni rad) ili druge ustanove specijalizovane za posredovanje u porodičnim odnosima (čl. 270), koji su dužni da ispitaju sve okolnosti slučaja, roditeljske kapacitete, odnos roditelja i deteta, imovinske i porodične prilike i sl., te da se izjasne o podobnosti roditelja da vrše roditeljsko pravo i pomognu sudu prilikom donošenja odluke. Nalaz i mišljenje je dokaz koji sud slobodno ceni, koji mu pomaže pri odlučivanju, te sud njime nije vezan, budući da može da odluči suprotno uz obavezu da svoju odluku detaljno obrazloži.

Imajući u vidu da postupak za razvod braka u kojem supružnici imaju zajedničko maloletno dete/decu, a koji je iniciran tužbom jednog od supružnika, ume da traje par godina, uprkos zakonskoj odredbi da su postupci koji se tiču deteta hitni, neophodno je privremeno urediti položaj deteta i roditelja, kada na predlog jednog od roditelja (najčešće onog koji živi sa detetom i koji se neposredno brine o njemu) sud može odrediti privremenu meru kojom će poveriti dete jednom roditelju i urediti model viđanja deteta sa drugim roditeljem i obavezati tog roditelja da plaća određeni iznos novca na ime izdržavanja maloletnog deteta do pravnosnažnog okončanja postupka. Ovo je izuzetno dobro rešenje, naročito uzevši u obzir prirodu porodičnih odnosa i potrebu brzog i efikasnog reagovanja kada su maloletna deca u pitanju.

Zaključak

Roditeljsko pravo je pravo i dužnost roditelja ustanovljeno radi zaštite ličnosti, dobrobiti i najboljeg interesa deteta, te su roditelji dužni da, bez obzira da li žive zajedno ili ne, sve postupke koji se odnose na dete preduzimaju radi ostvarenja navedenih ciljeva.

Važno je naglasiti da i nakon razvoda braka bivši supružnici i dalje ostaju roditelji svom detetu, te je neophodno da međusobne nesuglasice i netrpeljivost ostave po strani, a u prvi plan stave dete i njegove potrebe, jer bi u suprotnom, ukoliko bi roditeljsko pravo vršili protivno najboljem interesu deteta, rizikovali da u odnosu na njih budu primenjene (nekada čak i najteže porodičnopravne) sankcije kojima bi bili ograničeni ili lišeni vršenja tog prava.

Izvor: Vebsajt Lawlife, Anastasija Spasić, diplomirana pravnica, 28.10.2024.
Naslov: Redakcija